Arhitektura je sudbinski povezana s redizajnom. Donosi joj ga vrijeme, fizički okoliš, ali i naš ustrajni rad na promjeni vlastitog okoliša. Prvi oblik najčešće prihvaćamo kao što prihvaćamo i vlastitu sudbinu, a kod drugog, s pravom, otvaramo estetska, tehnička i ona najopravdanija – etička pitanja.

Danas se u teoriji ističe načelo da ni jedno razdoblje nema pravo poništavati kreativna dostignuća prošlog razdoblja, a pogotovo ne s pozicija ocjenjivanja jesu li estetski stavovi tog ostvarenja jednaki tekućim shvaćanjima. Jednostavno rečeno, svako umjetničko djelo, svjedok svoga vremena, ima pravo na opstanak. Prihvaćanjem ovih načela redizajn definiramo kao ekstremno osjetljivu i riskantnu projektantsku temu.

Ističući načelo poštivanja svih arhitektonskih smjerova, nemamo namjeru ukinuti legitimitet redizajna, postupka kojem podliježe svako mjesto, pa stoga i arhitektura, nego stvoriti okvir za valorizaciju njegovih rezultata. Ponekad iznuđen nužnošću, ali nerijetko i oholom bezobzirnošću, rezultat redizajna često je unakazujući i groteskan, pa i razoran. O tome nam svjedoče i sudbine brojnih kuća u Zagrebu.